Sunday, December 28, 2025

Death by Drowning

Trgovac Vlado iz Bara, 
četrnaest dana mrtav, 
Zaboravio je 
Krik galebova, 
Puteve morskih struja 
I bilans stanja i uspeha. 
Vrtlog 
S dna Jonskog mora 
Zahvatio mu je kosti i 
dok se podizao i spuštao kao pocepana harmonika 
Setio se 
dana svoje mladosti 
Zrelosti i 
Starosti 
Koja ga je dočekala kao 
Hrišćanina, 
Neznabošca 
ili Jevrejina 
Po potrebi 

O ti koji večito ploviš morima! 
Bilo da si Feničanin, Grk, ili Rimljanin, 
Dok okrećeš kormilo i gledaš prema vetru, 
Sažali se na Vlada, 
koji je nekad bio tako lep i 
Tako stasit 
kao ti. 

 - an homage to T.S. Eliot

Sunday, March 29, 2015

Jesus Don't Want Me for a Sunbeam

Eto, prijatelju, naučili smo 
Sve 
Da raspravimo
Tiho-tiho i bez dugih reči,
Razumemo
Jedno drugog sada 
ne treba nam više.

A sutra, kažem ti, 
Postaćemo 
Još tiši, smireniji
I svedeni
Toliko da ćemo na licu
Nositi
karikature.





Tuesday, February 10, 2015

Left the Porch

Sedeći ispred crvenog zida,
prostrane kancelarije na uglu,
Peter Plowman,
Partner,
sa kontrolnim paketom deonica
u firmi Plowman, Jacobs & Co.
pitao se
šta u tom trenutku radi njegov novi Jack Russel
živahan jedan psić kojeg nedeljom
rado vodi na jedrenje sa ženom i oba sina.
Mislio je
na svoju ljubavnicu
(curu sa dobrim ukusom)
s kojom deli san da se jednom
pod starost
odsele za Pariz i otvore une boulangerie chic
(u kojoj bi se služilo vino i čitale knjige).
Setio se polja
tamo dole u Alabami
i zlatnog kukuruza u savršeno pravom zasadu
a otud zemljanim putem
do osunčane kuće.

Saturday, November 29, 2014

Krilati husari!

Winged Hussar by Deviant Art
Ime "husar" možda potiče od mađarske reči "húsz", što znači "dvadeset", a možda je u osnovi reči latinsko "cursarius", na srpskom "gusar", pljačkaš, dok neki kažu da su husari pak naslednici vizantijskih konjanika koji su se zvali "chorsarioi". Da je reč u mađarski jezik ušla iz srpskog ne bi bilo čudno jer prvi husari Hunjadi Janoša bili su upravo Srbi koji su pod najezdom Turaka bežali u Mađarsku. Etimologiju nećemo nikada zasigurno saznati.

Bilo kako bilo, iako je Janoš prvi uveo stajaće jedinice plaćenika u mađarsku vojsku, ipak je njegov sin, Matjaš Korvin, mađarski kralj, poznat kao osnivač profesionalne Crne vojske iliti Fekete šereg, sa kojom je, na primer, osvojio Beč 1485. godine. U toj vojsci su se husari prvobitno borili i bili toliko uspešni protiv svakolikih neprijatelja, a prvenstveno protiv turske spahijske konjice, da su ubrzo kao jedinice prihvaćeni u mnogim vojskama sveta. (Nešto nalik na laku plaćeničku konjicu - stratiote, o kojima na ovom blogu postoji jedan post. ) Bili su omiljeni plaćenici Habzburga, a voleo ih je i Fridrih II od Prusije. Francuzi i Englezi su takođe imali regimente husara, ali poljsko-litvanski su jednostavno bili takvi da čoveku oduzmu dah.

S početka 16. veka, unajmili su Poljaci 3 puka srpsko-mađarskih plaćenika i zadivljeni njihovom pokretljivošću i borbenim taktikama, počeli su da formiraju jedinice husara iz sopstvenih redova, da bi ih Štefan Batori, mađarski vojvoda od Transilvanije i poljski kralj od 1576. do 1586. premetnuo iz lake konjice organizovane u manje jedinice u udarnu tešku konjicu, koja se nije libila da udari kako na brojno nadmoćnijeg neprijatelja, tako ni na artiljeriju, recimo.

“Zlozcie kopie”
1601. godine je, na primer, hiljadu husara pobedilo četvorostruko brojniju švedsku konjicu, a četiri godine kasnije je, kod Kirholma, njih opet hiljadu jurišalo sa kopljima na 11.000 švedskih pešadinaca i na topove. Ne samo što su pobedili, nego su Šveđane bukvalno ugazili u zemlju, da bi se 1610. kod Klušina, oprobali protiv kombinovanih snaga 40.000 Šveđana i Rusa, njih, naravno 4.000 i - pobedili.

Osnovna husarska jedinica bila je družina, a zapovednik "towarzysz husarski", obično iz bogatije poljske ili litvanske plemićke porodice. Tovariš je predvodio jednog do četiri konjanika, a ove jedinice su dalje bile organizovane u čete.

by Alexander Orlowski
Glavno oružje husara bilo je koplje dužine 4-6 metara, sa kojeg se dugačka zastava vijorila pravo u lica neprijatelja. Ovo koplje zasnovano je na srpskom šupljem koplju od jelovog drveta, sa vrhom od kaljenog čelika i branikom za ruku u vidu drvene kugle. Štitovi su bili tipični mađarski, od drveta, asimetričnog oblika, zašiljeni na vrhu i ukrašeni jarkim štraftama, s tim što je ove štitove Batori ukinuo. Osim koplja, nosili su husari sablju, mač za probijanje pancira, dugi mač od dva metra koji se koristio prilikom juriša nakon što je koplje polomljeno, par pištolja, ponekad arkebuzu, karabin ili luk i strele, a oficiri su nosili po bojni čekić il buzdovan pride. Oklop je bio lagan i prekrivao je glavu, torzo i ruke. Sedla su bila orijentalnog tipa, a konji polukrvni arapski, mešanci poljskih i tatarskih grla, sposobni da pređu velike razdaljine i kreću se brzo pod teretom većim od 100 kilograma, menjajući pravac i formaciju usred napada, kružeći oko neprijatelja il zaobilazeći ih kako bi napali sa leđa. 

Najupečatljiviji deo opreme poljsko-litvanskih husara bila su krila, drvenim kočićima pričvršćena za sedlo ili oklop, ukrašena perima orla, labuda, guske ili kakve druge velike ptice. Običaj da se konjanik zakiti perjem zapravo je turski. Elitne jedinice turske konjice, takozvane "delije", iliti "deli", nosile su krila napravljena od orlovog, ždralovog il nojevog perja ofarbanog u crveno, plavo il zeleno, kao i krzno divljih životinja, što su Poljaci kasnije usvojili. Ova krila nisu bila korisna samo na planu psihološkog ratovanja, nego su takođe u pokretu proizvodila šišteći zvuk, na koji su se konji navikli pa nisu bili podložni strahu od buke na bojnom polju, koju su proizvodili Turci i Tatari posebnim drvenim napravama za plašenje životinja.

Svoj najsjajniji trenutak doživeli su husari u 17. veku, pod poljskim kraljem Janom Sobjeskim, kada su 1683. kod Beča zaustavili dalji prodor Turaka u Evropu.

200.000 turskih vojnika pod komandom velikog vezira Karmustafe, držalo je grad pod opsadom a vojska Habzburga nije mogla da uradi ništa sem da čeka pojačanje. S početka septembra, koalicione snage Austrije i Svetog rimskog carstva pod vođstvom Šarla vojvode od Lorene i Poljaka pod vođstvom Jana Sobjeskog pristigle su im u pomoć, a međ njima 3.000 krilatih husara.


'Where have all the good men gone?'
I dok se Šarl borio peške za šumu Vinervald, pa kroz vinograde i sela ka zidinama Beča, Poljaci su izveli konjički juriš čim su došli do pogodnog terena. Za početak je nekoliko četa probilo turski centar i razbilo im prve redove, a potom su se povukli kako bi ostavili utisak da su oslabljeni. Osmanlijska konjica započela je protivnapad, da bi se poljski redovi razmakli i masa od 18.000 konjanika, podeljenih u 4 grupe, od kojih je Poljaka bio 3, a Nemaca jedna, zaletela se na Turke. 3.000 krilatih vitezova na čelu sa kraljem uz povike: "Jezus Maria ratuj" spuštenih koplja proletelo je kroz redove akindžija i spahija. 

“Kako husar spusti koplje, tako je Turčin naboden na oštricu; izazivajući metež i stravu kod neprijatelja.  Takav udarac ne može se izbeći il odvratiti… Često probadaju po dva čoveka istovremeno. Ostali beže užurbano… Kao raspomamljene mušice!”

Bio je to najveći konjički napad u istoriji. Nakon što su osujetili protivnapad, Sobjeski je poslao svoje husare pravo na turski logor, gde su ih čekali janičari, čiji su se redovi ubrzo urušili, a potom su se dali masovno u beg. Karamustafa je lično izašao u susret neprijatelju i borio se čak i nakon što mu je cela garda pala. Uspeo je da pobegne sa svetim barjakom proroka Muhameda, koji je, eto, umalo pao u hrišćanske ruke. 
Bečki garnizon je izašao da potpomogne i tri sata nakon napada konjice bitka je bila gotova. Sobjeski je, kažu, parafrazirajući Cezarove reči izjavio: "Veni, vidi, Deus vicit", te je nastavio da se vija sa Turcima po Mađarskoj radeći božji posao, ali ga je dizenterija sprečila da poteru nastavi. Šarl je osvojio Beograd i veći deo Srbije 1686. i uspostavio habzburšku vlast na jugu Mađarske i u Transilvaniji. Sećam se da sam, kao klinka, čitajući o ovome mislila kako su oni ipak dobro prošli.

Husari su potrajali još nekih sto godina nakon toga. Na kraju su ih ubili preveliki troškovi održavanja i sve učestalija upotreba vatrenog oružja i artiljerije. 1776. godine sprovedene su vojne reforme u poljskoj vojsci i njihovo mesto zauzele su jeftinije jedinice dragona, ulana i lake konjice.

Battle of_Vienna (1683) by Józef Brandt

Bonus track:

***
https://deadliestblogpage.wordpress.com/2012/09/21/the-last-hurrah-of-the-winged-hussars/
http://www.kismeta.com/diGrasse/HowHussarFought.htm
http://www.myarmoury.com/feature_hussars.html
http://www.badassoftheweek.com/hussars.html
http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Vienna
http://en.wikipedia.org/wiki/Hussar

Friday, October 31, 2014

Rotacija useva



Vreme prošlo i vreme buduće
Dopuštaju samo malo svesti.
Ne može se biti svestan u vremenu
No samo u vremenu može se tren u vrtu ruža,
Tren u venjaku gde pljušti kiša,
Tren u promajnoj crkvi kada se dim spušta
Pamtiti: upleten u prošlo i buduće.
Samo vremenom se vreme pobeđuje. - T.S. Eliot


Čuvajmo se, onda, prijateljstava. Kako definišemo prijatelja? Prijatelj nije ono što se u filozofiji naziva neophodnim drugim već je suvišni treći... Šta su znaci prijateljstva? Odgovor iz antike: "slaganje po pitanju onoga što nam se dopada i ne dopada, ovo i samo ovo čini pravo prijateljstvo." -- i takođe ekstremnu dosadu. Šta je značenje prijateljstva? Uzajamno ispomaganje savetom i delom... Pa, možemo se ispomagati novčano, pomoći jedno drugom da obučemo i svučemo kapute, biti jedno drugom pokorne sluge, okupljati se da iskreno jedni drugima čestitamo Novu godinu, kao i prilikom venčanja, rođenja i sahrana.

Ali samo zato što čovek zazire od prijateljstava, ne znači da će živeti bez kontakta sa ljudima. Naprotiv, ovi odnosi mogu se produbiti sa vremena na vreme, uz uslov da čovek uvek -- čak i kada neko vreme ide ukorak sa nekim -- ima dovoljno rezervne snage da pobegne od njih. Može se pomisliti da takvo ponašanje uzrokuje neprijatna sećanja, da se neprijatnost sastoji od toga što se odnos sa nečega svede na ništa. Ovo je, pak, pogrešno tumačenje. Neprijatnost zaista jeste pikantan sastojak u perverziji života. Štaviše, taj isti odnos može ponovo steći značenje na drugi način...

...Iskusan zemljoradnik ostavlja uzoranu zemlju da odleži sa vremena na vreme; teorija društvene razboritosti nalaže isto. Sve će se zasigurno vratiti ali na drugačiji način; ono što je jednom uvršteno u proces rotacije ostaje ali se raznolikost postiže metodom uzgoja. Zbog toga, čovek se sasvim dosledno nada da će sresti stare prijatelje i poznanike u jednom boljem svetu ali ne deli strah gomile da su se možda promenili u toj meri da ih neće moći prepoznati. Plaši se, umesto toga, da su ostali sasvim isti.

-- Soren Kirkegor, Ili/Ili --

Thursday, September 25, 2014

The More Impassioned Woman *

Disclaimer: Although based on a real-life event, the story follows only its outlines, while names, figures and facts have been altered to protect the characters' identity.

Moj komšija je slika i prilika pobednika. Proćelav pa obrijane glave, sa izraženom, ratobornom vilicom nalik na Popajevu, ima stomak sasvim malo zaokrugljen od poslovnih ručkova i kvadriceps koji govori o ljudskom telu u savršenom radnom stanju. Diplomirao je poslovnu ekonomiju na nekom Singidunumu, a kao da stereotip nije dovoljno žalostan, ima poteškoće da uspešno završi rečenicu na maternjem jeziku. Direktor je prodaje u nekoj stranoj firmi u Airport City-ju. Imam kompulsivnu potrebu da razgovaram sa njim svaki put kad ga vidim. To vam je kao kada biste prolazili pored posebno gadne saobraćajne nesreće ili kakvog drugog prizora užasa, nesposobni da se sprečite da stanete i zurite.

Eto, pre neki dan, uhvatim ga krajičkom oka kako ulicom nosi razmontirana sobna vrata pa brže-bolje uguram kola u obližnje parking-mesto i potrčim da ga "slučajno" sretnem.

Vrata su od iverice i imaju nasilno probijenu rupu pri dnu il vrhu, u zavisnosti od perspektive.

- Jel rukom il nogom? - sagnem se da utvrdim. - Ne mogu da odredim, skinuo si kvaku, da li je rupa u gornjem il donjem delu vrata.
- Ne pitaj... - komšija nervozno prelazi rukom preko ćele nekoliko puta. - Ne pitaj... izgoreo sam.
- Šta se desilo?
- Šta se desilo? Pokazaću ti šta se desilo. Dođi da vidiš. Dođi!

Komšijin crni Peugeot 308 je temeljno izgreban s jedne strane.

- Jel vidiš to? Eto to se desilo!
- A dobro sad...
- Ali nije mi rekla! Vidi, ja kola kad očukam ja oteram kod limara, a ona samo parkirala i pravi se luda! Ni da sipa benzin kad uzme da vozi, niti da opere jebem ti šta sam pre neki dan našao u gepeku. Kažem Lidija jer mora tako da trpaš jebote pacov će da namiriše da uđe da pregrize kablove da mi napravi štetu na kolima. Kaže zaboravila. Zaboravila jebote stoji bar pet dana na vrućini meso što je uzela u mesari da pravi ručak al je zapalila posle da jede kod mame pa ostavila da pričeka batak i karabatak. Ali ajde to, nego ovo! Cela strana!
- Aj sad, dešava se, vidi zadnja vrata na mojoj Ibici...
- E al kola su moja! Razumeš? Šta se tebi jebe ako si očukala svoj auto il ako ti crkla mačka u gepeku, a ona uzme moja kola da ode da se vidi sa drugaricom u grad jebote i onda ja ujutru krenem na poso al oćeš... - podigne srednji prst visoko u vazduh i uperi ka terasi stana u kojem živi sa devojkom. - I ušla malopre u kupatilo, naravno ne ume da izađe sat vremena, meni se piša ne mogu na oči da gledam, vičem Lidija oće li to skoro? Kaže neće. I sad, izađem ja ovde iza zgrade, šta ću, i onda da ne bude da sam džabe izašao, reko' da proverim gume, ulje i vidim ovo! I reko' Lidija jebem ti zašto mi nisi rekla da si napravila štetu na kolima? I znaš šta ona meni kaže? Znaš šta mi kaže?
- Šta?
- "Nisam ja, Dragana je!" Znači, ona se parkirala u garaži na Obiliću i nije umela da isparkira, pa je dala drugarici da isparkira umesto nje, i ova mi razjebe celu stranu. E tu sam pregoreo! Pre-goreo sam i reko' bolje da stradaju vrata nego ona i iznabadam jebiga i eto.
- Pa što skinu vrata? Sad nemaš vrata na kupatilu.
- Ma dolazi gazda danas da uzme račune, idem sad da kupim nova, šta ću.

I umesto da iskoristim priliku da razgovor završim tu i tada, ja, nezasita, okrenem temu.

- E, ako nije tajna, koliko plaćate?
- 350, ali sve namešteno u fulu, znači i šerpe i escajg, tanjiri, televizor, ono veliki LCD, ništa nismo morali da kupujemo, sve uračunato.
- Pa to je valjda ok, ne znam...
- Tražio je on 400, al mu ja ponudim rentu godinu dana unapred da mi spusti cenu i pristao odma. E a da vidiš kakav sam stan uzeo ovamo dole kod Ristića. Znači adaptiran, renoviran pre šes meseci, samo menjamo sanitarije i da se uselimo za par dana. Znaš kakav sam kredit sredio preko firme? Na trijes godina, rata 250 evrića, a kamata, nećeš verovati 3,8%. Znaš kolike su kamate inače?
- Znam, znam.
- I bez učešća, jebote.
- Svaka čast.

I stojimo tako na trenutak u tišini komšija i ja. On ozarenog lica i širokog osmeha tresne me šakom po ramenu iz sve snage.

- Ništa, važi, odo ja da odnesem ovo na đubre pa do Bosala. A kad se uselimo da dođeš na kafu da vidiš kako je sve skockano.

I onda zvuždući ode on put kontejnera, a ja kući kao popišana.

Nekim danima opasno mrzim sebe.

* Fraza koju Džordan koristi za introvertnu ženu, koju nadalje opisuje ovako: "Mirno ponašanje, karakter koji se ne može lako pročitati, prigodno kritična, čak sarkastična; ali iako je zlovolja u nje ponekad primetna, ona nit je ćudjiva, nit nervozna, nit sitničava, nit preterano kritična, niti džangrizava. Oko nje se širi atmosfera mira i nesvesno teši i isceljuje. Ali pod tom površinom leže uspavana osećanja i strasti. Njena emotivna priroda kasno sazreva. Sa starošću, njen karakter dobiva u draži. Ona pruža 'simpatiju', tj. unosi razumevanje i iskustvo od važnosti za tuđe probleme. Najgori ženski karakteri nahode se u tome tipu." - Kritika Džordanovih tipova, Psihološki tipovi - KGJ

Monday, September 8, 2014

Vintage Catfight - (Somerset Maugham tribute)

Jorgos Mihalis je upravo završio porciju pržene leteće ribe sa pirinčem u kariju, bacio poslednji pogled na tanjir sa praznim ljušturama nekolicine dlakavih kraba koje je prethodno pojeo, da bi probao da ustane i, trešten, pao pod sto. Osetio je da ga neko vuče za podlakticu kako bi se uspravio i seo.

- Gott im Himmel! To Vam je gadna posekotina.
Ispred njega je stajao čikica ćelave glave, oštrih crta lica i prodorno plavih očiju. Bio je u besprekorno uštirkanom trodelnom belom odelu, koje je, u kontrastu sa znojavim košuljama i razdrljenim kratkim pantalonama lokalaca koje je Jorgo viđao od kako je pre tri sata stigao na ostrvo, izgledalo s jedne strane smešno, a sa druge je mamilo poštovanje. Napipao je ranu na čelu.
- Ne brinite se. Nije to ništa. 
- Ali Vi krvarite!
Jorgo još jednom gurne prste na bolno mesto na glavi pa pogleda krv i ohrabrujuće se nasmeši gospodinu u belom odelu.
- U redu je. Ja sam hirurg.
- Ach! U svakom slučaju, voleo bih da Vam doktor to pogleda, ali, avaj, imamo samo jednog doktora na ovom arhipelagu, a on je danas, nažalost, u obilascima dole na jednom od sedam ostrva Santo Antão.
- Zaista nema potrebe za dokto...
- U tom slučaju bih makar malo posedeo sa Vama dok Vam se snaga ne vrati. Dozvolite da se predstavim.
Čikica naglo ispravi leđa pod savršeno pravim uglom i kratko ali glasno udari petom o petu.
- Klaus fon Blomberg, pukovnik 11og vestfalijskog husarskog puka, negdašnjeg Drugog kraljevskog pruskog.
- Pruski pukovnik? - nasmeje se Jorgos glasno. - Nemojte mi reći da Vi niste navikli na prizor krvi.
Fon Blomberg uzvrati glasnim smehom, potapše Jorgosa po ramenu, sedne kraj njega i pokaže konobaru da donese još po dve čaše rakije sa mirisom anisa.
- Istini za volju, gospodine, interesovalo me je da saznam ko ste. 
- Jorgos Mihalis. - klimne glavom. - Do pre tri sata hirurg na engleskom teretnjaku SS Britannia.
Pukovnik zapali cigaru i ponudi svog novog poznanika, koji brže-bolje prihvati. Povuku obojica po jedan dugi dim.
- Šta radi grčki hirurg na engleskom teretnjaku?
- Šta radi pruski pukovnik u ovoj kafani na kraj sveta?
- Ja... Moja je priča manje-više uobičajena za svakog belca koji se ovde zatekao.
- Zakon ili žena? 
- Nisam siguran. Mislim da je u pitanju žena. Bila je iz lepe Bavarske. Imala je statuesknu figuru, jakog vrata i zdravih, snažnih ruku, a opet, tako skladne građe... I jedinstven nos. Imala je jedinstven nos. Velik i težak, kao da ga sila gravitacije u luku vuče na dole, fino zaokružen na vrhu, ne poput proboscis majmuna, nego mesnato-aristokratski. Oči prozirno plave, ukrašene mnoštvom sitnih bora, i debelim naslagama podočnjaka. Neko bi je možda opisao kao neuglednu, ali meni je bila neponovljivo lepa. Bila je moja sekretarica i bio sam slab na nju. Oženio sam je protivno svim pravilima Vojske. Posle je neko iz tajne policije izvukao dosje o vremenu kada je radila kao prostitutka.
- Je li stvarno bila?
- Je li bila ili nije, to više nije bilo važno ako je dosje postojao. Ja sam bio smenjen sa komandne dužnosti u Generalštabu i čekajući raščinjenje... poneo sam se veoma nemuževno. Nestao sam.
Pukovnik se nakašlje pa napravi malu pauzu uz duvan, puštajući dim kroz nozdrve.
- Danas sam upravitelj luke na ovom ostrvu. Nastojim da svoje dokove držim pod striktnom disciplinom i u vrhunskom redu, što, uzevši u obzir karakter lokalnog stanovništva uopšte nije lak zadatak, ali primetićete da je naša luka najčistija i najefikasnije organizovana u ovom arhipelagu. Nedeljom imam slobodan dan i obilazim šumu. Opisujem biljni i životinjski svet. Možda bi Vas zanimalo da navratite i pogledate moje ilustracije. Imam doista fascinantnih primeraka, mnogo zanimljivijih od ove egzokoetide koju ste upravo pojeli... A vi, od čega bežite?
Jorgos Mihalis razvuče zube u širok al stidljiv osmeh. U detinjstvu, bio je osetljiv do krajnje granice i to mu je kao odraslom obasjavalo izraz.
- Od Aleksandrije.
- Ach. Wirklich?
- Da. Posle poslednjeg rata, odlučio sam da se pridružim trgovačkoj mornarici i malo proputujem svetom. Istini za volju, to mi je bio san od malena, a svaki brod voli hirurga. Ukrcao sam se na jedan veliki francuski jedrenjak, i plovili smo preko Egeja do Sredozemlja, pa nadalje od luke do luke, a svaka luka isti spektakl, dok spektakl nije prerastao u običan prizor. A onda mi se ukazala Aleksandrija. Još kad smo se približavali dokovima, osetio sam težak miris začina i parfema, miris javnih kuća i svakojakih raskalašnosti i raskoši. Tezge sa koralima, sedefom, slonovačom u daljini... Ne znam da li Vam se nekada desilo da osetite da Vam je neki strani grad bliži od roditeljske kuće, da Vas mami i zove...
Pukovnik ga je gledao prazno.
- ...i ne znam šta me je spopalo, ali namah sam pospremio svoju doktorsku torbicu, dohvatio uže i u pokretu preskočio sa palube Acherona na palubu SS Britannije, koja je u tom trenutku isplovljavala. Kao što sam već rekao, svaki brod voli hirurga.
- Ach mein Herr! Znam šta Vama treba!
- Izvinite?
- Treba Vam plaža, koliba, talasi pred Vama, zvezdano nebo iznad Vas i crna žena. Makar na neko vreme, da zaboravite od čega bežite. Evo, verujte, ja sam ovde presrećan sa mojom Helgom.
- Vaša crna žena se zove Helga?
- Morao sam joj promeniti ime, njeno nehrišćansko ime je bilo prosto nemoguće za izgovoriti. Ali Helga je vrednija domaćica nego što bi bela žena ikada mogla biti. Sve one donose po parče zemlje u miraz, zemlju same obrađuju, same se brinu o deci koju rode, nikada ne pitaju gde ste bili i šta ste radili - jednostavno su srećne kad vas vide. Nemaju nikakva očekivanja. Moja kuća je uvek u besprekornom stanju. Mogli biste navratiti, zaista, da vidite pogled sa prozora. Kuća je na samoj litici - iz dnevnog salona se vidi okean, predivan doživljaj za doručkom svakog jutra, a Helga će nam poslužiti izvrstan Eierlikoer. Sama ga pravi.

Kako je mogao da odbije?

Na ulazu u pukovnikovu kuću, pak, bio je nemalo iznenađen. Isprevrtane stolice, razbacane knjige, a sveska sa ilustracijama lokalne flore i faune - pocepana i izgažena. I dok je fon Blomberg klečeći nemo zurio u svoj uništeni rad, Jorgos se primakao prozoru koji je pružao spektakularan pogled na liticu i tirkiznu, kamenitu uvalu ispod.

Ispod prozora, valjale su se, smenjujući se jedna na drugoj, dve žene. Odmah je prepoznao statuesknu figuru ogromnog nosa kao pukovnikovu napuštenu suprugu. Za onu drugu je pretpostavio da je Helga. U trenutku kada je pukovnik prišao prozoru i u neverici viknuo jedno: "Inge!", ona se uspravila i pružila obe ruke ka njemu vrisnuvši: "Schatzi!", što je Helga iskoristila kako bi joj poput mačke skočila na glavu, uhvativši je i rukama i nogama za tršavu plavu kosu. Neštedevši svoje šiške, dohvatila je Inge Helgu svojim snažnim bavarskim rukama, podigla je iznad glave, i sa po pramenom plave kose u svakoj crnoj ruci, bacila je sa litice.

Pukovnik je do tada istrčao i stajao na litici nemo.

-  Liebling! Ne govori ništa, sve mi je jasno. Nisi ti ništa kriv, Knuddel, mene su ocrnili da bi uništili tebe, ne krivim te zato što si otišao, ali kada sam zamislila tebe i tu devojku, rekla sam sebi - ili ću oslepeti da vas nikad ne vidim zajedno, ili ću njoj iskopati oči!
- Ali kako si me pronašla?

Lice očerupane Inge se ozarilo i Jorgo je iz daljine uspeo da primeti da ipak u njenom nosu i sitnim okicama postoji neki šarm: šarm bezuslovne ljubavi, poput onog kod mame.

- Za ljubav je dovoljno biti hrabar! - viknula je ona i snažno obuhvatila fon Blomberga obema rukama oko vrata.

Pukovnik je gledao u svog novostečenog prijatelja molećivo kao da mu ovaj može pružiti izbavljenje.

- Συγνώμη, φίλε. Όπως στρώσεις θα κοιμηθείς. - dobacio mu je on i sa rukama u džepovima odšetao stazom koju je za njega osvetlio mesec.

― Charles BukowskiYou Get So Alone at Times That it Just Makes Sense