Wednesday, November 20, 2013

Budi se gvožđe!

Platamonska tvrđava -
prilaz
Putujući od Beograda do Atine, negde iza sedamstotog kilometra, dok već umorni prolazite krivinama nacionalnog puta Tesaloniki-Atina, s leve strane primetićete da vas sa brda pomno posmatra Platamonska tvrđava. Dominira regionom, nadgleda more. Jasno je da je iz nje bilo lako kontrolisati put Makedonija-Tesalija-Južna Grčka. Prolazih tuda nebrojeno puta u žurbi, i tek ove godine stadoh da se upoznamo tvrđava i ja. Dočekalo me drvo nara na ulazu, s leva, a nar mnogo volim, pa sam jedan ukrala. Posle sam se osećala kao pljačkaš.

То κάστρο του Πλαταμώνα, je franačko utvrđenje izgrađeno između 1204. i 1222, na ostacima antičkog grada Herakliona. (Dobro, postojalo je utvrđenje i u doba Antičke Grčke i u doba Vizantije, ali su mu današnji izgled dali Franci.) E pa malo me iznenadilo otkud Franci u Grčkoj. Ispostavlja se da sam bila temeljno neobrazovana što se tiče istorije srednjeg veka, jer Solunsko kraljevstvo i Atinsko vojvodstvo bili su deo krstaškog Latinskog carstva, a područje Pierije potpadalo je pod ono prvo. Kraljem od Soluna nazivao se Bonifacije od Monferata, koji je bio jedan od vođa Četvrtog krstaškog pohoda, a to područje prisvojio je po povratku iz osvojenog Konstantinopolja, na konto činjenice da je njegov brat, Renije, bio oženjen Marijom Komninom. Posle je njegov sin, Bonifacije II nasledio zemlje i titulu, ali je oko 1224. Teodor Komnin Duka, zarekavši se da će oteti Bonifaciju Solun, poterao Franke otuda, osvojio Platamonsku tvrđavu i dao je na upravljanje svom bratu Manojlu. Tako se i Mihailo VIII Paleolog 1259. godine namerio da stane na kraj Latinskom carstvu, i vrati Grčku pod okrilje Vizantije, a tvrđavu je, nakon dobijene bitke za Pelagoniju, koristio kao zatvor za Franke. Pod vizantijskom upravom ostala je tvrđava sve dok je Turci nisu prvi put osvojili oko 1385. da bi uskoro bili primorani da je predaju u ruke Mletcima. Onda je utvrđenje nekih petsto godina prelazilo iz turskih u mletačke ruke, iz grčkih u turske i obrnuto, a na kraju su čak i Nemci odatle pucali na Novozelanđane u Drugom svetskom ratu. Zamak je, uprkos burnoj svojoj istoriji, najbolje očuvan srednjevekovni zamak u Grčkoj, verovatno zahvaljujući bitnoj strateškoj poziciji. Pa baš mi bilo drago što sam ga najzad posetila, lepo je utvrđenje, ima i smokvino drvo, i zasadi kadife, i jedno topče od dvesta tona okrenuto kao da cilja u nešto na pučini plavog mora; pa ima da se vidi crkva Agia Paraskeve, očuvana, pa par bunara, cisterna, ostaci kuća, tavnica gde je bila, ali mi i dalje ne ide u glavu kako to da nisam znala da su taj deo sveta pod svojom upravom vekovima držali Franci.

Tvrđava s unutrašnje strane zidina
I onda naletim na priču o Katalonskoj družini i shvatim u kojoj meri mi je nepoznata šarena istorija srednjeg veka na ovim prostorima. Priča počinje sa Rožeom de Florom. Neki ga zovu i Ruđer da Fiore.

Rože de Flor rođen je 1267. u Kataloniji, kao drugi sin lokalne plemkinje i nemačkog sokolara Riharda fon Bluma. Od onog Blum, ispade Flor, a Rože se nije pokazao kao cvećka. Već kao dečak otisnuo se na more i pridružio Templarima.

Prvo bogatstvo stekao je ucenjujući izbeglice iz Palestine, nakon pada grada Akra, 1291. Zbog toga su ga se Templari odrekli, pa je pobegao za Italiju gde se nametnuo kao glavešina almogavera, španskih plaćenika u službi kralja Aragonije. Tako je osnovana Katalonska družina, Velika družina ili Magnas Societas Catalanorum.

E sad, ko su almogaveri? Pretpostavlja se da almogavera ime vuče koren od arapske reči al-mogauar, u značenju "onaj koji pustoši". Poreklom brđani sa Pirineja u Severnoj Španiji, ovi ljudi bili su iskusni u gerilskom ratu na večito nestabilno pograničnom prostoru, prekaljeni u pljačkama i prepadima na neprijateljskoj teritoriji.

Almogaver
Muslimanske invazije na Španiju u 7. i 8. veku, preživeli su tako što su se penjali sve više i više u planine, odakle su vršili prepade na muslimanske naseobine, u tradiciji najboljih gerilskih jedinica: brzo, surovo, disciplinovano. Bili su dovoljno pokretljivi da se povuku pre no što stigne neprijateljsko pojačanje, ali su umeli i da se suprotstave brojčano i tehnički nadmoćnom neprijatelju, pa su napadali i laku berbersku konjicu, a bogami su se dokazali i protiv teške konjice, i to zahvaljujući činjenici da boj ne bije svijetlo oružje, no boj bije taktika. Ratnik almogaver nosio je malo ili nimalo oklopa, jedno kratko koplje, po imenu azcona, dva do četiri teška koplja za probijanje oklopa, i jedan kratak mač, nalik na mesarski nož, po imenu coutel ili colltell. Bitke protiv teške konjice dobijali su tako što bi prvo kopljem rasparali trbuh konju, kako bi zbacio viteza. A vitez na zemlji bio je kao parče mesa za obradu katalonskim kratkim mačem - sekli su ih po oklopom nezaštićenim spojevima. Nije da se niko toga ranije nije setio, nego što se takva taktika smatrala kršenjem pravila i običaja rata. Na kartu bezobzirnosti su i igrali almogaveri, koji su znali da je protivnika bitno prvo psihološki poraziti. Negovali su divlji izgled, sa dugom kosom i bradama dugim, a pred boj bi sečivom udarali po kamenu, kako bi neprijatelj video iskre u daljini i čuo ratni uzvik: "Čuj! Čuj! Budi se gvožđe!" (Desperta ferres!) Pevali su takođe da vrane grakću čim ih vide, jer znaju da će biti gozbe, a da se sela sama od sebe pale, kada im se almogaveri približe. Zbog kršenja pravila i običaja rata, Franci su ih prezirali, i smatrali nedoraslim svojoj teškoj konjici i pešadiji. To će ih kasnije koštati. Zanimljivo je takođe da ih jedan hroničar bukvalno opisuje kao kadre stići i uteći i na strašnom mestu postojati: "...And they suffer many hardships such as other men could scarce endure...And these men are exceeding[ly] strong and are swift to flee or to pursue" (Desclot, 28-9).

Sad, kako su dospeli almogaveri na Siciliju? 1282. Pedro III od Aragonije ratiovao je protiv Šarla Anžujskog. Tukli su se oko toga čiji su Napulj i Sicilija, a udarne Pedrove jedinice, bili su almogaveri. 1302. sklopljen je mir, brđani ostali bez posla, tu se pojavio Rože de Flor i regrutovao ih da idu u Anadoliju, da čine s Turcima junaštvo, u službi Andronika II Paleologa, koga pamtimo kao oca Simonide Nemanjić. Pod Andronikovom vladavinom, došlo je do pada Bitinije u ruke Otomanskog carstva, što je ukazalo na slabost Vizantije i dovelo do masovnog egzodusa hrišćanskog stanovništva iz Male Azije na teritoriju Evrope.

Rože de Flor
1303. sa 39 galija, na kojima je bilo 4.000 almogavera, i oko 1.500 vitezova, stigao je Rože de Flor u Konstantinopolj. Pobedio je Turke, ali je i pljačkao lokalno vizantijsko stanovništvo. I ne samo to, nego su on i njegovi počeli politički da se uzdižu među redovima Vizantinaca, a to se nije dopalo Mihailu IX Paleologu, Andronikovom sinu sa Anom od Mađarske. Pozvao je Rožea na gozbu, koja je trajala nekoliko dana, a poslednjeg dana poslao je alanske plaćenike da mu odseku glavu, a njegovu pratnju raskomadaju.
Nakon toga je nekoliko bitaka vodio Mihailo protiv Katalonaca, uz pomoć Alana i plaćenika iz Đenove. Nisu uspeli da ih iskorene, a na Galipolju su uspeli da izgube bitku protiv šest almogavera konjanika, oko stotinu pešaka i - njihovih žena koje su zajedno sa muževima branile kamp. Jedna od teorija o uspešnosti almogavera zasniva se upravo na tome što su sa sobom u pohode vodili svoje porodice, te su se ustvari borili za opstanak svoje dece i čitavog svog društva, a ne samo za vladara koji ih trenutno plaća. Bilo kako bilo, na kraju družinu almogavera svedoše na 206 konjanika i oko hiljadu dvesta pešaka, ali tu se priča tek zahuktava. Zavetovali se almogaveri da će se osvetiti za izdaju i smrt svog palog vođe.

Mihailo IX Paleolog
Dve godine pljačkali su i palili Trakiju, kasapeći usput svakog muškarca, ženu i dete na koje su naišli. Nijedna grčka vojska nije uspela da im se suprotstavi. Mihailo je mogao samo da gleda kako mu uništavaju zemlju. Jedino što je sačuvalo utvrđene gradove je činjenica da almogaveri nisu imali opsadnu opremu. Okolinu Konstantinopolja su devastirali u toj meri da su na kraju morali da je napuste, ne zato što ih je neko odatle oterao, nego zato što više nisu imali šta da otmu da jedu. Uputili su se u Tesaliju, pa odatle dublje u Grčku. U narodnom sećanju pustošenja Katalanske družine ostala su neizbrisivo urezana. U Grčkoj su u 19-om veku još kleli rečima: "Dabogda te stigla katalonska osveta.", a u jednom delu Albanije reč "katalan" znači isto što i vampir, čudovište. No treba imati na umu da je Družina u to vreme odavno prestala da bude čisto etnička, aragonsko-katalonska. Na svom putu, regrutovali su nove ljude među Grcima koji su ostali bez zemlje ili su imali neki razlog da se odmetnu protiv vladajuće vizantijske elite. Takođe su im se pridruživali klanovi turskih boraca iz Male Azije, koji su radije pljačkali rame uz rame sa almogaverima no ratovali pod turskom zastavom kao regularna vojska.

Kako je umro Gotje
1310, dosetio se Gotje od Brijena, koji se tada zvao Vojvodom od Atine, da unajmi almogavere da se bore protiv Vizantije. Nakon što se Katalonska družina i ovde pokazala kao efikasna, pokušao je da ih izbaci iz Atine, plativši nekolicini katalonskih vitezova mito, a ostalima je pripretio vešalima. Katalonci su uzeli mito, pa se povukli u utvrđenja u širem području atinske regije i bacili se na pustošenje. Gotje je bio primoran da ih napadne. Nadmen zbog brojčane nadmoćnosti, izjahao je na čelu svojih franačkih viteza da bi se sukobio sa almogaverima kod Orhomenosa. Procena je da je  oko 15.000 vrhunski uvežbanih teških franačkih jedinica napalo 3.000 Katalonaca, koji uz turska i tesalijska pojačanja, nisu imali više od 8.000 lakih jedinica. 

Dan ranije, Katalonci su zemlju natopili vodom sa reke Kifisos, zbog čega je teška franačka konjica, zaglavljena u blato, postala lakom metom za teška koplja i pokretne lake jedinice Katalonske družine. Gotje je izgubio život i veći deo svoje konjice, a Katalanci su postali gospodari Atine. I vladali su njom od 1311. do otprilike 1388. u ime kralja od Aragonije. Teritoriju su proširili na Epir u južnoj Tesaliji i tako osnovali Vojvodstvo Neopatrije, koju negde navode kao grofoviju, a koju je, jednim delom, Dušan Silni osvojio 1337. godine. Španski kralj dan danas međ svojim titulama nosi ime Vojvoda od Neopatrije, s Dušanovim carstvom svi znamo šta se desilo, a almogaveri u 14. veku u potpunosti nestadoše. Neki tvrde da su ih pokosili udruženim snagama kuga i upotreba baruta. 

http://burnpit.legion.org/2010/03/battle-kephissos-catalan-company-pays-back-stingy-employer
http://weaponsandwarfare.com/?p=2199
http://surprisedbytime.blogspot.com/search/label/Gautier%20VI%20de%20Brienne
http://www.anistor.gr/english/enback/v004.htm
http://bit.ly/18QAtLH

18 comments:

  1. Neverovatna priča i divno napisana. Biće, nadam se , još podataka o ovom neobično hrabrom plemenu.

    ReplyDelete
  2. E al nisu bili pleme. Poreklom su bili Aragonici ali su u startu primali u čete Katalonce, Baske, Navarce, Mozarape, tj hrišćane iz Iberije koji su živeli pod muslimanskom vlašću, pa odbegle arapske robove, i na kraju i Turke i Grke. Mislim da su više bili multi-etničko ratničko udruženje, ujedinjeno oko pljačkanja. :)

    ReplyDelete
  3. мени се највише свидео овај путописни почетак, као код мирка алвировића :) уствари тек сам вечерас стигао да отворим све линкове, интересантно је, већину нисам знао. ја ове крсташке владаре не рачунам, то су више били пљачкашки походи, док су каталонци и арагонци били озбиљна медитеранска држава, за разлику од кастиљана, ал опет кажем мало знам о томе. чињеница је да су кастиљани успели да им се наметну тек са открићем америке, јер су током средњег века, на медитерану били инфериорни, као што и овде видимо. тако да још ту лежи корен пада каталонске државе. а овај роже де флор би био добар лик за филм.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Patrola Beograd-Platamon uz kulturno-istorijske zanimljivosti :))) "na 180-om km od graničnog prelaza Evzoni, možete zastati da se odmorite uz kafu i arheološki lokalitet..." moram da kontaktiram Alvirovića za saradnju naredne godine. :) Razmišljala sam zašto sam to Solunsko kraljevstvo zaboravila, i mislim da je u pitanju upravo to što ih nisam shvatala za regularne vladare, tj mislila sam da su samo prošli, popljačkali i otišli, a oni se, eto, ustoličiše za kraljeve i vojvode. A što se almogavera tiče, Katalonija-Aragon je u to vreme bila slabo razvijena ekonomija, pa nisu mogli da priušte konje i vitezove u dovoljnom broju, a almogaveri su, kao pljačkaši, sami plaćali svoje "troškove održavanja", a bili su efikasni. Mislim da sam u nekom od ovih izvora naišla na to da im je Pedro u par navrata posle bitke "plaćao" hranom. :)

      Delete
  4. ето како се све лепо уклапа, могла би у навак центру да демонстрираш - паркирање ходом уназад :))

    ReplyDelete
  5. "...a od skora u našem centru možete proći posebnu obuku - Parkiranje hodom unazad za plavuše..." :) Vidim ja da mi nećeš zaboraviti ono parkiranje nikada. :)

    ReplyDelete
  6. опет сам читао о овом рожеу де флору. пази какав је живот имао, отац немац, мајка италијанка, у колико је различитих земаља живео, једно време био апатрид. како је то све било могуће у оно време 1200 и неке... и то ме подсети на један стари калајићев текст (сад кад сам непотписан могу слободно ове фашисте да цитирам :))):

    Oд француских револуционара, просветитеља и масона 18-тог и 19-тог века шири се кроз европски систем образовања све до наших дана једна огромна лаж о европском средњевековљу. Она тврди да је та епоха била епоха највећег зла и највећег мрака. Та лаж је била произведена ради потреба политичке пропаганде ради борбе против последњих остатака средњевековне Европе, против монархијских система и против хришћанске цркве и њеног утицаја у народу. У суштини, нема у историји Европе светлије, радосније и боље епохе од оне коју обухватају стожери врлина и вредности европског средњевековља. До тих закључака можемо доћи и поређењем средњевековне Европе и ове данашње Европе под окупацијом Америке.

    У средњевековној европи од Француске до Србије, суверени су се такмичили у изградњи катедрала, цркава и задужбина што изазивају дивљења низа генерација и стотину милиона очију до наших дана. У савременој Европи, државници се такмиче, на жалост у јагми, у грабежи, у користољубљу, о чему говоре све чешћи скандали и корупције. Они иза себе остављају пустоши или пак подижу споменике сами себи, као што је то учинио Митеран, изградивши стаклену пирамиду на сред дворишта Лувра. (Пирамиду сачињену од 666 комада стакала, подигнуту у славу анти-хришћанске звери из Откровење св. Јована Богослова).

    У средњем веку, на врху хијерархија, били су суверени, племство, мудраци, светитељи, свештеници, витезови. У том систему, чак и најсиромашниј ратар био је више цењен него најбогатији банкар (лихвар). Тим пре јер је лихва била и законски, по црквеном праву, ограничавана и сузбијана. У модерној епохи на врху пирамиде богатства стоје, како је уочио француски економиста Серж Корб у делу "Нови светски економски хаос", све сами протагонисти најцрње економије, лихвари, шпекуланти, трговци наркотицима, перачи новца и продавци илузија. Много се говорило лоше о фискалној институцији средњег века званој десетак. У средњевековној Европи узиман је тај десетак ради издржавања државе, цркве, манастира и осталих социјалних потреба друштва. Модерне државе узимају пак много више од тог десетка. Узимају 50%, 60%, па и више доходака грађана јер су то молоси који расту попут огромних паразита што исцрпљују производне снаге земаља и нација.

    Данас се говори о успесима и синдикалним достигнућима модерне епохе, а заборавља се да је у средњевековној Европи годишње било празновано, ради хришћанских, календарских или државних разлога, просечно 178 дана у години. Дакле, сваки други дан је био празник, радост, карневал, свечаност! У тој Европи, према рачунима које су занатским радионицама испостављали јавни ресторани, види се да су радници имали сваки дан три месна оброка изузев, наравно, када се постило. Према прорачунима нових историчара, када се упореде просечни приходи средњевековног човека и данас испоставља се да је све било за 1/3 јефтиније него данас.

    Ратови су у средњем веку били, у поређењу са модерним, дечије игре. Пре свега, ратовали су само професионалци, мале групе људи. Често су ти ратови окончавани пуким увидом ција је стратешка позиција боља или су били окончавани двобојима између војсковођа или опуномоћених војника за двобој. Савремени ратови, почевши од Француске Буржоаске Револуције су тотални. Они изискују тоталну мобилизацију маса и њихове жртве су неизмерне - XX век је и обележен са два светска рата који су однели стотине милиона душа.

    При поређењу савремене и средњевековне Европе, ваља имати у виду и статистике о стопи самоубистава. На 100 000 становника стопа самоубистава у средњевековљу је била 2,4 а данас она одавно превазилази индекс 40. Дакле, данас је она 20 и 30 пута већа, што је озбиљан показатељ о губитку радости, губитку ведрине, губитку среће.

    ReplyDelete
  7. :) A ja, posto sam neoprezno izdala svoj online identitet, moram da citiram ove radikalne humaniste. :) Pa kaze 'vako:
    "Ono sto razlikuje srednjevekovno drustvo od modernog jeste nedostatak slobode pojedinca. Svako je u ranijem razdoblju bio prikovan za svoju ulogu u drustvenom poretku... Ali mada covek nije bio slobodan u modernom smislu, on nije bio usamljen i izdvojen. Posedujuci odredjeno nepromenjivo i neosporno mesto u drustvenom svetu od trenutka svog rodjenja, covek je bio ukorenjen u jednoj strukturalizovanoj celini, i tako je zivot imao znacenje u kome nije bilo mesta, a ni razloga za sumnju. Covek se poistovecivao sa svojom ulogom u drustvu; on je bio seljak, zanatlija, vitez, a ne pojedinac koji se slucajno bavio ovim ili onim poslom. Drustveni poredak zamisljao se kao prirodni poredak, a covek je, buduci njegov odredjeni deo, osecao da je bezbedan i da necemu pripada. Bilo je relativno malo konkurencije. Covek se radjao za izvestan ekonomski polozaj koji je obezbedjivao prihod odredjen tradicijom, bas kao sto je sa sobom nosio ekonomske obaveze prema onima koji su bili visi po drustvenoj hijerarhiji...
    Bilo je mnogo patnje i bola, ali tu je bila crkva, koja je tu patnju cinila snosljivom objasnjavajuci je kao posledicu Adamova greha i pojedinacnih grehova svakog coveka. Mada je crkva podsticala osecanje krivice, ona je takodje uveravala pojedinca da ona bezuslovno voli svoju decu i pokazivala put kojim je covek mogao doci do ubedjenja da mu je bog oprostio i da ga voli. Odnos prema bogu bio je vise odnos poverenja i ljubavi no sumnje i straha...
    Srednjevekovno drustvo nije pojedincu oduzimalo slobodu, zato sto pojedinac jos nije ni postojao...On ni o drugima nije mislio kao o pojedincima...
    U poznom srednjem veku, izmenile su se struktura drustva i covekova licnost... Kapital, ekonomska inicijativa pojedinca i konkurencija dobili su na vaznosti, razvila se nova imucna klasa...
    Iz tih i drugih uslova ponikla je u Italiji mocna imucna klasa, ciji su pripadnici bili obuzeti duhom inicijative, moci, ambicije... U drustvenom opstenju pocinju da zanemaruju staleske razlike. Rodjenje i poreklo postaju manje vazni od bogatstva... Njihova ekonomska delatnost i njihovo bogatstvo davali su im osecanje slobode i razvijali smisao za individualnost. Ali ti su ljudi istovremeno nesto i izgubili: bezbednost i osecanje pripadnosti... oni su bili slobodniji, ali su bili usamljeniji..."

    Pa onda tvrdi da su Luter i Kalvin sve zakuvali. A na jednom mestu zakljucuje da bi za modernog coveka povratak manufakturi i srednjevekovnom ustrojstvu bio daleko zdraviji od zivota kakav nudi savremeno drustvo. U pitanju je Erih From, Bekstvo od slobode. :)

    E sad, u vezi sa Rozeom de Florom, i mene cudi da jos niko nije snimio film o njemu. On je, eto, bio jedna potpuno aktivna, spontana i pokretljiva individua, sto drustveno, sto geografski, a to srednjem veku zaista nije bilo svojstveno, ali dokazuje da u svakom vremenu postoje izuzetne individue koje mogu da se uzdignu iznad poretka i vode izuzetne zivote. Te da izuzetnost nije za pucinu, no za onog ko je svojim delanjem ostvari. "Jer licno je ja onoliko snazno koliko je aktivno."

    "ubi me ova osisana latinica" :)))

    ReplyDelete
  8. што се мене тиче, руђер цветковић, од сада. или боље рођа, пошто су нам цроати присвојили ово наше име.
    не знам, ја сам мислио да ће некоме ко се представља као грофица/војвоткиња одговарати овакво виђење средњег века :) не спорим ја напредак у новом веку, само ми је овај калајићев текст интересантан, а с друге стране погледај колико је дужан савремени човек - тзв. грађанин, тако рећи роб - а да га нико и не пита, држава то сама ради у његово име и за "његово добро". не могу сад да линкујем са андроида, пронађи на јутјубу, како мет дејмон чита текст хауарда зина, баш о томе у какве смо се робове претворили, помиње се и поређење са средњим веком.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Rođo Cvetković i imamo dogovor. :) Ne sporim ja da je Kalajićev tekst interesantan, ne spori ni From. Takođe ne sporim da se od kmetova i robova savremeni čovek razlikuje poprilično prividno, po nekom stepenu lične slobode i po pravu na život, npr. Gledala sam Dejmonov video.
      A vojvotkinja, avaj, mogu biti samo u zezanju na konto prezimena. :) Kud mi dvorci, a kud su mi zemlje? Kud kmetovi moji? Nemam ni svijetlo oružje da delim pravdu, izem ti takvog gospodstva, ne treba mi to. :)

      Delete
    2. мораћу да читам фрома дефинитивно, вечерас сам био на јеротићевом предавању, и помињао га је као неког ко је прешао пут од марксисте, преко психоанализе, зен будизма до јеврејске вере. каже да је писао о њему, али да није објављивао. и замисли оптижио их све, фојда, јунга, адлера... за кризу запада јер су постали превише популарни, ушли у народ и залудели обичног човека гледањем ка себи, унутра, толико да је то отишло у патологију и да се изгубио природни поредак.

      Delete
    3. Pa slažem se, u nekoj meri, jer nije svako saznanje za pučinu. To ti je kao s onim posterima što se dele po društvenim mrežama, a najpre na FB, na kojima imaš neki "citat" istrgnut iz konteksta a koji postaje mantra za samoispomoć i tumači ga kako ko stigne i kako mu odgovara. Totalna degradacija i proleterizacija kompleksnog sistema misli.
      "Psihoanaliza i religija" ima nekih 90ak strana, lako se čita, a u njoj se From dotiče svega toga o čemu je pričao Jerotić. Meni se, recimo, dopalo to što deli religije na humanističke i autoritarne, pa u skladu sa time i odnos prema veri. Npr:
      "U humanističkim religijama savest nije unutrašnji glas autoriteta, nego naš sopstveni glas, čuvar našeg integriteta, koji nas poziva natrag nama samima, kad smo u opasnosti da se izgubimo. Greh nije primarno greh prema bogu, nego greh prema nama samima." Na primer. :)

      Delete
    4. хвала ти за ово лако се чита :))
      па ваљда му је хришћанство хуманистичка религија. јеротић чак каже да хришћанство једино оставља велики простор за слободну вољу појединца, али и додаје да човек на првом месту треба да воли бога, своје окружење па тек онда себе самог. ја мало кубурим са овим поретком, искрено, и то је ваљда та гордост и сујета. тврди као психијатар да себични људи не воле себе, па тако и схватам ово фромово да је грех пре свега према нама, али је пут ка излечењу у оном поретку... и наравно оставља и он простор да се уместо бог користи и нека друга реч, рецимо космос, хаос... али инсистира на том поретку. човек је производ божје промисли (дух, душа), задатог (гентика, биолошка компонента) и случаја - и ова дефиниција ми се свидела, додаћу је оној старој :)

      Delete
    5. A onomad na g+ kad smo nešto poredili Ajn Rend i Isusa... sad par sekundi da mozak preskoči pa idemo dalje... ja pomenuh kako From ubraja Hrista u humanističke učitelje. :)
      A što se tiče te sebičnosti, ima From stranica i stranica, sad da ne davim, o tome kako čovek može da se ispolji i ostvari kao individua, a da ima zdrav i nesebičan odnos prema bližnjem i šire. Al to su sad baš široke teme, a i nisam sigurna da ću ikad uspeti da usvojim naučeno, pa nek ostane nedorečeno.
      Sviđa mi se kako Jerotić ima određenu dozu fleksibilnosti.

      Delete
    6. Ustvari ajde još samo ovo da pojasnim onaj gornji citat. Kad poredi autoritarni i humanistički odnos prema "grehu", ovaj prvi definiše kao oglušenje o moćni autoritet, koji će nas, stoga, kazniti, pa takvo stanje izaziva osećanja straha i strepnje, vezana za kajanje.
      S druge strane, humanistički odnos na mogućnost "greha" gleda s razumevanjem, a ne sa gnušanjem, te "reagovanje na svest o grehu nije mržnja prema sebi, nego aktivni podsticaj da se uradi bolje."

      Delete
  9. Iz nekog razloga imam potrebu da nalepim ovo, potpuno nevezano, ostaci navika sa g+ :)
    http://www.youtube.com/watch?v=vON9-uZTcg8

    ReplyDelete
    Replies
    1. па врати се :))
      могла би као рођа (боље без о) што је лутао медитераном, да будеш тако нека варијанта бегунца-апатрида на г мрежи, а вероватно те неки пријатељи још чекају :)

      Delete