Muzej kikladske umetnosti |
Pesme vuku građu iz grčke mitologije i knjiga istorijskih, sa posebnim akcentom na helenizmu naslednika Aleksandra Velikog, pa preko Rima do zore Hrišćanstva, Vizantije i post-vizantijskog perioda. Yours Truly je izabrala svoja tri favorita + bonus track:
1. 200. godine pre Hrista
Aleksandar III Veliki, 2. vek n.e. Muzej Pavla i Aleksandre Kanelopulos |
"Aleksandar, Filipov sin i Heleni sem Spartanaca -"
Sasvim lepo možemo da zamislimo
kako je svima u Sparti bilo svejedno
što je ovako glasio natpis. "Sem Spartanaca",
naravno. Nisu Spartanci od onih
koje vodaju i naređuju im
kao skupoj posluzi. I inače,
jedan svehelenski vojni pohod
kome nije na čelu spartanski kralj
ne izgleda im ni važan ni ozbiljan.
Zaista je u redu ono "sem Spartanaca".
I to je jedan stav. Razumljivo.
Tako, sem Spartanaca na Graniku,
i kod Ise posle, i u poslednjoj
bitci kad je potučena strahovita vojska
koju su kod Arbele skupili Persijanci,
koja je od Arbele pošla da pobedi, a bila je potučena.
Od ovog čudesnog svehelenskog pohoda,
pobedonosnog, sjajnog u svemu,
svuda slavljenog i veličanog
kao što nije veličan nijedan pre njega,
neuporedivog, potekli smo mi:
novi veliki helenski svet.
Mi: Aleksandrinci, Antiohijci,
Seleukijci, i oni mnogobrojni
ostali Heleni u Egiptu i Siriji,
zatim oni u Mediji, i Persiji, i toliki drugi.
S našim teritorijalnim prostranstvima
i razumnim nastojanjem prilagođavanja i spajanja.
A naš zajednički helenski govor
proširili smo sve do Baktrije, do Indijaca.
I sad još da govorimo o Spartancima!
Plutarh kaže da je Aleksandar, 334. p.n.e. posle pobede na Graniku, poslao u Atinu ratni plen od 300 grudnih oklopa, sa natpisom: "Aleksandar, Filipov sin i Heleni sem Spartanaca". Kavafi zamišlja da 200. godine p.n.e, otprilike u doba kada nakon kratkotrajnog procvata carstvo polako ulazi u period kada će propasti, prolaznik čita ove reči i iz njegovih misli nastaje pesma.
Iako pominje velike pobede Aleksandrove iz 334, 333. i 331. godine p.n.e, a posebno Arbelu, blizu Gaugamele, gde je persijska vojska potučena, Kavafi stavlja akcenat na širenje grčkog jezika i kulture čak do Baktrije i Indije. Baktrija je bila satrapija između današnjeg Avganistana i Uzbekistana. Osvojena 329. godine p.n.e, zadržala je uticaje grčke kulture do 130. p.n.e.
2. Sveštenik u Serapiju
Mog starog dobrog oca,
koje me uvek jednako voleo;
mog starog dobrog oca oplakujem
jer je preminuo prekjuče, malo pred zoru.
Isuse Hriste, zapovesti
tvoje najsvetije crkve da pazim
u svakom svom postupku, u svakoj svojoj reči,
u svakoj misli, to je moj napor
svakog dana. A onih koji te poriču,
njih se gnušam. Ali sada oplakujem;
tugujem, Hriste, za svojim ocem
mada je on bio - strašno i da se kaže
u prokletom Serapiju sveštenik.
Pesma je smeštena u Egipat u vreme kada hrišćanstvo još nije preuzelo primat i dok su stare religije još bile žive, poput kulta Serapisa, koji je nastao kao fuzija Ozirisa i Apisa sa nekolicinom grčkih bogova, a prevashodno sa Zevsom i Dionisom. Serapij ili Serapion bio je hram u pesnikovoj rodnoj Aleksandriji, kojeg je na brdu Rakotis 300. godine p.n.e. izgradio Ptolomej I Soter. Car Teodosije I je dao da se zgrada uništi 392. godine n.e.
Sasvim lepo možemo da zamislimo
kako je svima u Sparti bilo svejedno
što je ovako glasio natpis. "Sem Spartanaca",
naravno. Nisu Spartanci od onih
koje vodaju i naređuju im
kao skupoj posluzi. I inače,
jedan svehelenski vojni pohod
kome nije na čelu spartanski kralj
ne izgleda im ni važan ni ozbiljan.
Zaista je u redu ono "sem Spartanaca".
I to je jedan stav. Razumljivo.
Tako, sem Spartanaca na Graniku,
i kod Ise posle, i u poslednjoj
bitci kad je potučena strahovita vojska
koju su kod Arbele skupili Persijanci,
koja je od Arbele pošla da pobedi, a bila je potučena.
Od ovog čudesnog svehelenskog pohoda,
pobedonosnog, sjajnog u svemu,
svuda slavljenog i veličanog
kao što nije veličan nijedan pre njega,
neuporedivog, potekli smo mi:
novi veliki helenski svet.
Mi: Aleksandrinci, Antiohijci,
Seleukijci, i oni mnogobrojni
ostali Heleni u Egiptu i Siriji,
zatim oni u Mediji, i Persiji, i toliki drugi.
S našim teritorijalnim prostranstvima
i razumnim nastojanjem prilagođavanja i spajanja.
A naš zajednički helenski govor
proširili smo sve do Baktrije, do Indijaca.
I sad još da govorimo o Spartancima!
Plutarh kaže da je Aleksandar, 334. p.n.e. posle pobede na Graniku, poslao u Atinu ratni plen od 300 grudnih oklopa, sa natpisom: "Aleksandar, Filipov sin i Heleni sem Spartanaca". Kavafi zamišlja da 200. godine p.n.e, otprilike u doba kada nakon kratkotrajnog procvata carstvo polako ulazi u period kada će propasti, prolaznik čita ove reči i iz njegovih misli nastaje pesma.
Iako pominje velike pobede Aleksandrove iz 334, 333. i 331. godine p.n.e, a posebno Arbelu, blizu Gaugamele, gde je persijska vojska potučena, Kavafi stavlja akcenat na širenje grčkog jezika i kulture čak do Baktrije i Indije. Baktrija je bila satrapija između današnjeg Avganistana i Uzbekistana. Osvojena 329. godine p.n.e, zadržala je uticaje grčke kulture do 130. p.n.e.
2. Sveštenik u Serapiju
Izida i Serapis |
Mog starog dobrog oca,
koje me uvek jednako voleo;
mog starog dobrog oca oplakujem
jer je preminuo prekjuče, malo pred zoru.
Isuse Hriste, zapovesti
tvoje najsvetije crkve da pazim
u svakom svom postupku, u svakoj svojoj reči,
u svakoj misli, to je moj napor
svakog dana. A onih koji te poriču,
njih se gnušam. Ali sada oplakujem;
tugujem, Hriste, za svojim ocem
mada je on bio - strašno i da se kaže
u prokletom Serapiju sveštenik.
Pesma je smeštena u Egipat u vreme kada hrišćanstvo još nije preuzelo primat i dok su stare religije još bile žive, poput kulta Serapisa, koji je nastao kao fuzija Ozirisa i Apisa sa nekolicinom grčkih bogova, a prevashodno sa Zevsom i Dionisom. Serapij ili Serapion bio je hram u pesnikovoj rodnoj Aleksandriji, kojeg je na brdu Rakotis 300. godine p.n.e. izgradio Ptolomej I Soter. Car Teodosije I je dao da se zgrada uništi 392. godine n.e.
3. Trojanci
Ahil priprema borbene kočije za poslednju bitku. 560-550 p.n.e. Nacionalni arheološki muzej |
naša su nastojanja kao u Trojanaca.
Malo postignemo, malo
dođemo sebi; opet počinjemo
da stičemo hrabrost, puni nade.
Ali uvek nešto iskrsne i zaustavi nas.
Ahilej se pojavi u šancu ispred nas
i prestraši nas gromkim povicima. -
Naša su nastojanja kao u Trojanaca.
Verujemo da ćemo odlučnošću i smelošću
promeniti kob usuda,
i izlećemo da se borimo.
Ali kad dođe do velike nevolje,
smelost i odlučnost nas napuštaju;
duša nam se izmuči i skameni;
oko zidova jurimo na sve strane
pokušavajući da se spasemo bekstvom.
Ipak je naš pad siguran. Gore,
na zidinama počelo se već sa tužbalicom.
Na naše dane uspomene i osećanja oplakuju.
Nas gorko Prijam i Hekaba oplakuju.
Malo postignemo, malo
dođemo sebi; opet počinjemo
da stičemo hrabrost, puni nade.
Ali uvek nešto iskrsne i zaustavi nas.
Ahilej se pojavi u šancu ispred nas
i prestraši nas gromkim povicima. -
Naša su nastojanja kao u Trojanaca.
Verujemo da ćemo odlučnošću i smelošću
promeniti kob usuda,
i izlećemo da se borimo.
Ali kad dođe do velike nevolje,
smelost i odlučnost nas napuštaju;
duša nam se izmuči i skameni;
oko zidova jurimo na sve strane
pokušavajući da se spasemo bekstvom.
Ipak je naš pad siguran. Gore,
na zidinama počelo se već sa tužbalicom.
Na naše dane uspomene i osećanja oplakuju.
Nas gorko Prijam i Hekaba oplakuju.
Hekaba, Prijamova žena i Hektorova majka, koja je videla polis poharan, muža ubijenog, a decu ili mrtve ili porobljene, bila je i sama odvedena u Grčku kao robinja. U Euripidovoj verziji ovog mita, bogovi su se sažalili na Hekabu i pretvorili je u crnog psa sa vatrom u očima. Ovaj pas postao je pratilac Hekate, boginje smrti i vradžbina. Može se sresti u noćima bez mesečine na grobljima i raskršćima.
***
Bonus Track: Tako sam mnogo gledao -
Lepotu sam tako mnogo gledao,
da je pun nje moj pogled.
Linije tela. Crvene usne. Udovi čulni.
Kose kao sa helenskih kipova uzete:
uvek lepe, čak i neočešljane,
i padaju milo na bela čela.
Likovi ljubavi. Kako me je želela
moja poezija... u noćima moje mladosti,
u mojim noćima u tajnom susretu...
Statua mladog muškarca iz 1. veka n.e. Nacionalni arheološki muzej
(Pesme preveli Ivan Gađanski i Ksenija Maricki Gađanski)
|
No comments:
Post a Comment