Thursday, January 2, 2014

Lako kao osvojiti Solun


Hasan Tahsin Paša je bio Albanac iz Epira. U Epiru je završio jednu od najboljih škola u otomanskoj Grčkoj, poznatu Zosimaia školu u Janjini, a potom se oženio poturčenom Grkinjom. Grčki je govorio tečno. Vojnu službu započeo je kao žandarm u Kateriniju, da bi se brzo od podoficira izdigao do oficirskog čina, a nakon što se dokazao u Grčko-turskom ratu 1897, postavljen je za komandanta garnizona u Solunu. Nakon dvogodišnje službe u Jemenu, vratio se u Solun sa činom generala poručnika i komandom nad Trećim, a potom Osmim korpusom. Oktobra 1912, na početku Prvog balkanskog rata, predao je Solun Grcima, bez ispaljenog metka.

Hasan Tahsin Paša
Grčka je bila vojno najslabija od tri glavne zemlje Balkanskog saveza, uzevši u obzir da je uspela da mobiliše svega 115.000 vojnika sa poprilično svežim sećanjem na poniženje koje im je doneo poraz protiv Turaka 1897.

Bez obzira na inferiornost, Grci su rat započeli pobedom kod Sarantapora, po starom kalendaru između 9. i 10. oktobra 1912, uprkos predviđanjima Kolmara fon der Golca, turskog paše, pruskog feldmaršala, vojnog istoričara i valjda analitičara, koji je tvrdio da će Sarantaporo biti "groblje grčke vojske". Ovoj pobedi usledila je još jedna kod Janice (tur. Jenidže Vardar, sr. Pazar), a posle toga je oslobođen Solun.

U svojim memoarima Hasan Tahsin Paša opisao je atmosferu u kojoj su se ovi događaji odigrali:

“Glavnokomandujući, koji se vratio u ranim jutarnjim časovima kao slomljen čovek zbog umora i bola u duši, ravnodušno mi je raportirao da je poslednja nada da se održi odbrana prolaza kroz kapije izgubljena zbog neopisive panike koju je izazvao nekontrolisani beg rezervista...  Predvideo sam da će biti nemoguće suočiti se sa neprijateljem na novoj linji fronta zbog prevelike njihove nadmoćnosti kako u kvantitetu, tako i u kvalitetu, pogotovo kada je reč o artiljeriji, gde je odnos bio takav da je dovedena u pitanje ne samo ova linija, nego i ceo front u zapadnoj i centralnoj Makedoniji. Najveća je prednost, pak, bila u stanju borbenog morala snaga koje su nam se suprotstavile.”

Elefterios Venizelos
Nakon bitke, demoralisani Turci povukli se se na sever, ostavivši za sobom zalihe i opremu. Grci se nisu potrudili da ih progone. Iznurenost trupa i poteškoće sa transportom sprečavali su ih u tome, ali im je takođe nedostajalo efektivno poznavanje izviđanja. Kako je primetio jedan strani posmatrač: "Ne postoji nijedan izviđač u celoj grčkoj vojsci." Ne može se reći da ih ova nesmotrenost nije ništa koštala. Potučenim Turcima su početkom novembra pritekla u pomoć pojačanja iz Bitolja, tako da je bitka kod Janice, iako pobeda za Grke, bila krvava pobeda. (Istu nesposobnost ili nezainteresovanost za poteru nad pobeđenim neprijateljem pokazali su Srbi posle Kumanova i Bugari posle Lozengrada.)

I kako to već biva kod nas Balkanaca, posle pobede počele su svađe i raskoli, te su se odmah javile prve tenzije između princa Konstantina, zapovednika vojske, i premijera Venizelosa. Prvi je hteo da maršira severno na Monastir, što je bio sasvim razuman vojni cilj, ali ovaj drugi je nameravao da ide na istok ka solunskoj luci. Kralj Jorgos I, podržao je Venizelosa zato što je politički dogovor sa zemljama saveznicama bio takav da je grčkoj vojsci bio poveren zadatak da osvoji Solun. Ova odluka svakako nije doprinela dobrim odnosima između princa i premijera. Konstantin je dva puta u istoriji njihovih odnosa naterao Venizelosa na ostavku, ali je Venizelos 1917. uspeo da istera Konstantina iz zemlje.

Turci se povlače posle Janice 
U svakom slučaju, pobeda kod Janice otvorila je put ka Solunu i sve su se grčke snage uputile ka gradu. Isto kao i pobeđeni Turci koji su se, razorenog morala, do kolena u blatu, punom brzinom tamo povukli, dok se bivši sultan u egzilu, Abdulhamit II povukao u suprotnom smeru - nazad u Istambul, zbog sopstvene bezbednosti. Kroford Prajs, vojni dopisnik Tajmsa pisao je: "Video sam dosta značajnih događaja u Makedoniji, ali ništa toliko dramatilčno kao što je bilo povlačenje poraženih trupa Tahsin Paše dan nakon bitke kod Janice."

U međuvremenu, grčkoj pešadiji pristigla je u pomoć jaka grčka mornarica, a 5. novembra grčki razarač uništio je turski turski bojni brod Feth-i Bülent, u solunskoj luci. Grad nije samo bio pod blokadom, nego je i trpeo paljbu sa grčkih bojnih brodova.

Potapanje 'Fetih-i-Bulenda
Hasan Tahsin Paša je očajavao. Imao je samo 25.000 ljudi, a opkolilo ga je 100.000 Grka i Bugara. Umesto samoubilačke misije u kojoj bi stradao grad, odlučio je da se preda princu Konstantinu 9. novembra, bez otpora. Neki pretpostavljaju da je ovo uradio u dogovoru sa Venizelosom, s kojim se jednom prilikom sreo na Kritu. Hiljadu turskih oficira, uključujući i Pašu, bilo je uzeto za ratne zarobljenike, rame uz rame sa 25.000 vojnika. Dva dana kasnije, kralj Jorgos I ušao je u Solun praćen veselim uzvicima hrišćanske populacije.

Kroford Prajs je čitaoce Tajmsa zabavljao ovako:

Evzoni na čelu sa princom Konstantinom i kraljem Jorgosom I
"Prvi popodnevni časovi već su prošli kada je deo konjice bataljona Evzona promarširao ulicama Soluna omogućivši na ovaj način grčkom stanovništvu glavnog grada Makedonije da pokaže svoja osećanja. Zastave sa turskim polumesecom nestale su kao magijom odnesene i zamenjene su plavo-belim grčkim zastavama. Lepe devojke su sa svojih balkona posipale pobednike ružinim laticama dok svi putevi nisu bili prekriveni tepihom od cveća dok je masa neprestalno klicala. Tako je velika bila skupina okupljena pred vojnicima u zelenim uniformama da su se vojnici jedva kretali čak i u jednostavnim redovima. ”

Dok se ovo dešavalo, Ali Nadir Paša, na čelu korpusa koji je trebalo da spreči srpske trupe da stignu do obale Egeja, predao se takođe. Kada su Bugari pritisli Tahsin Pašu zašto nije pregovarao sa njima, te im omogućio udeo u upravljanju Makedonijom, odgovorio je: "Imam samo jedan Solun, i njega sam predao Grcima." Nakon što je oslobođen zarobljeništva, Tahsin Paša i njegov sin i ađutant Kenan Mesare poslati su, na Venizelosovu intervenciju, u Francusku, a potom u Lozanu, gde je paša 1918. umro.

O predaji Soluna istoričar Ričar Hol komentariše sledeće: “Turci su prodali Solun jeftino. Iako je grčka flota odsekla grad i nadu da će pojačanja stići pomorskim putem, Turci su u doba predaje još imali jake snage u Makedoniji. Mogli su da pružaju otpor neko vreme na istočnoj obali Vardara, koji predstavlja značajnu prirodnu prepreku. Nažalost, nisu čak ni uništili železnički most preko reke. Takođe, mogli su kupiti vredno vreme produžavajući pregovore i koristeći rivalstvo između Bugara i Grka. Ove omaške bile su greška turske komande. Jasno je da Hasan Tahsin Paša nije bio dorastao odgovornosti.”


Gefira je mali grad na 25om kilometru puta Solun-Edesa.

Jugoistočni deo grada zove se Topsin, što na turskom znači nešto tipa "mesto za artiljeriju". Tu se nalazi kuća koja je pripadala zemljovlasničkoj porodici Modiano, drugoj po bogatstvu u tadašnjem Otomanskom carstvu. Na vrhuncu njihovog bogatstva, zapošljavali su preko 1.000 radnika na farmama i imanju.

1999. kuću je kupila Vojska i pretvorila je u Muzej Balkanskih ratova. U dvorištu stoji spomenik Tahsin Paši, koji istovremeno služi kao grob paše i njegovog sina Kenana. 

Pašu u Grčkoj smatraju herojem jer je poštedeo jedan grad i ljude stradanja u ratu. Ako koji Turčin poseti muzej, pogledaće spomenik sa prezirom. U Turskoj je paša poznat kao izdajnik, osuđen na smrt od strane vojnog suda u Istambulu, a kažu i da u turskom jeziku postoji izraz “Lako kao osvojiti Solun” kada se pita koliko je nešto teško.

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9F%D1%80%D0%B2%D0%B8_%D0%B1%D0%B0%D0%BB%D0%BA%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%B8_%D1%80%D0%B0%D1%82
http://www.army.gr/default.php?pname=Topsin

9 comments:

  1. Neverovatno! Moja generacija malo zna o prvom svetskom ratu a ovo su informacije koje će mnoge iznenaditi.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Sigurna sam da si nameravala da napišeš "balkanskom" :)

      Delete
  2. било би интересантно за неку од будућих прича о солуну да убациш и ататурка, који је ту рођен, и то као јевреј. па с тим у вези и младотурке, који су ту настали, а били сличан покрет нашим младобосанцима...
    лепа прича.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Vidiš, zanimalo me kako se i zašto Abdulhamid II našao u izgnanstvu baš u Solunu, pa sam čitala o tome, i nameravala da to bude sledeća priča. Biće i mladoturaka i Ataturka. Nisam imala pojma da je bio jevrej Mustafa Kemal.

      Delete
    2. http://en.wikipedia.org/wiki/Doenmeh

      мислио сам етнички јевреј, а по вери је био муслиман од рођења.
      касније наравно турчин, у националном смислу, тј буквално отац турака :)
      негде сам прочитао да, међу данашњим становништвом турске, који се национално изјашњавају као турци - мање од 10% су етнички турци, а сви остали припадници су мање или више сродних семитских народа, али и потпуно различитих, рецимо словенских. али су асимиловани и добро интегрисани.

      Delete
    3. Ne, ozbiljno, nisam uopšte znala da je imao jevrejsko poreklo. O njemu sam zapamtila samo onu krilaticu "Yurtta sulh, cihanda sulh" što stoji svuda po Turskoj, "mir kod kuće, mir u svetu." tj do skoro sam samo to znala, dok nisam počela da čitam za ovaj serijal o Makedoniji. :)

      Delete
    4. E da, hvala za link. Google bi stvarno trebalo da uvede +1 stavku na bloggeru. :)

      Delete
    5. trebalo da uvede +1 :)))

      како се зове то кад често, успут и случајно, поменеш нешто :)

      Delete
    6. +1 za komentar. :))) Elem, sad baš kaže +Ivana Lepojev da joj je +Andreas Katifes sa g+ izdao neke insajderske informacije o muzejima i jedan sjajan blog. Kaže +Ivana Lepojev da moram da se vratim na g+. Onda sam te malo citirala. :)) http://duchesseagayne.blogspot.com/2013/11/desperta-ferres.html

      Delete